Paulo Coelho – Vještica iz Portobella Knjiga

 

Nitko ne upali svjetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svjetla je širiti svjetlost oko sebe, otvarati oči, otkrivati čuda uokolo.
Nitko ne prinosi kao žrtvu ono najvrednije što ima: ljubav.
Nitko ne predaje svoje snove u ruke onih koji ih mogu uništiti. Osim Athene.
Dugo nakon Athenine smrti, njena bivša učiteljica zamolila me da pođem s njom do grada Prestopansa u Škotskoj. Tamo je, zahvaljujući nekakvom feudalnom zakonu koji će se ukinuti mjesec dana kasnije, grad udijelio službeni oprost 81 osobi — i njihovim mačkama — smaknutima zbog čarobnjaštva u 16. i 17. stoljeću.
Prema riječima službenog glasnogovornika Baruna Prestoungrangea i Dolphinstouna, »većina ih je bila osuđena bez ikakvog čvrstog dokaza, tek na osnovu iskaza svjedoka optužbe, koji su tvrdili da osjećaju prisutnost Nečastivog.«

Nema smisla govoriti sada o svim inkvizicijskim zlouporabama, spravama za mučenje i lomačama paljenim mržnjom i osvetom. Ali ipak, Edda mi je tijekom puta nekoliko puta ponovila kako joj je nešto u tom činu neprihvatljivo: grad i 14. Barun Prestoungrangea i Dolphinsrouna »udjeljivali su oprost« okrutno pogubljenim ljudima.
— Nalazimo se u jeku 21. stoljeća, a potomci istinskih zločinaca, onih koji su ubijali nevine, još si uzimaju za pravo »opraštati«. Znaš na što mislim, Herone.
Znao sam. Neki novi lov na vještice uzima maha, samo što ovaj put oružje nije usijano željezo, nego ironija i osuda. Tko slučajno otkrije kakav dar i drzne se govoriti o svojim sposobnosrima, naiđe na nepovjerenje. I obično se tu nađe muž, žena, otac, sin, ljudi koji, umjesto da budu ponosni, na koncu zabrane svaki spomen te pojave, iz straha da se obitelj ne izloži ruglu.
Prije nego što sam upoznao Athenu, smatrao sam da se sve to svodi na besramno okorištavanje ljudskim očajem. Moj put u Transilvaniju radi dokumentarnog priloga o vampirima također je bio način da pokažem kako je ljude lako prevariti; neka se vjerovanja održe u čovjekovoj mašti, koliko god besmisleno izgledala, da bi se na koncu njima okoristili ljudi bez skrupula. Pri posjetu Drakulinom dvorcu, obnovljenom samo kako bi turistima pružio osjećaj da se nalaze na posebnom mjestu, prišao mi je neki vladin službenik i natuknuo kako ću dobiti prilično (prema njegovim riječima) »značajan« dar kad se film prikaže na BBC-u. Po njegovu sudu, ja sam promicao važnost toga mira, što je zavrijedilo velikodušnu naknadu. Jedan od vodiča rekao mi je kako broj posjetitelja raste iz godine u godinu i kako je bilo kakav spomen tog mjesta dobrodošao, čak i ako se utvrdi da je dvorac lažan, kako je Vlad Dracul povijesna osoba koja nema nikakve veze s tim mitom, već da se sve svodi na buncanje nekog Irca (Bilješka urednika: Bram Stoker) koji uopće nije posjetio taj kraj.
Točno u tom trenutku shvatio sam kako, koliko god bio dosljedan činjenicama, ipak nedobrovoljno potkrepljujem laž. Iako je namjera mog putovanja bila upravo suprotna — razotkriti, naime, obmanu tog mjesta — ljudi vjeruju u što žele. Vodič je bio u pravu, zapravo sam davao vlastiti doprinos njegovoj daljnjoj promidžbi. Odmah sam napustio projekt, iako sam prilično bio uložio u put i istraživanja.

 

Paulo Coelho – Vještica iz Portobella Knjiga