O knjizi
Ali zapravo ne zna što bi u Fužinama. Njegov otac Radovan ima tumor na trbuhu i čeka operaciju, njegova majka Ranka brine se o njemu i sama sebi postaje živčana olupina, a njegovi prijatelji, Adi, Aco i Dejan, razasuti su po ovom prekrasnom novom svijetu u koji on sam više nego očito ne pripada.više. Adi se davi u drogi, Aco se predao kriminalu, a Dejan se izgubio u Slovenskim Konjicama.
Stare prijatelje tako vežu samo sjećanja. Svakim novim danom, svakom novom pobjedom slovenske košarkaške reprezentacije postaje jasno da Marko više nema svoje mjesto u Sloveniji. Decenija života u Bosni, obilježena nacionalizmom i ratnim traumama, a nadasve nesretnom prvom ljubavlju, pretvorila je zbunjenog tinejdžera u emocionalno razbacanog mladića čiji je unutarnji svijet zrcalna slika vanjskog.
Recenzije
"Goran Vojnović uletio je u slovensku književnost poput komete i nastanio se u njoj kao stalna zvijezda."
- (Mitja Chander).
„Vojnović nam omogućuje ponovno okupljanje s Đorđićem uglavnom napuštenom upotrebom Čefura, a pritom ostaje pažljiv prema jezičnim posebnostima različitih generacija Čefura i njihovom humoru. U usporedbi s bilo kojim od njegovih prethodnih romana, on također izbjegava mnoge sentimentalne metafore; Ovaj put Marko radije svoj život radije uspoređuje s jednostavnim teretnim vlakom: „Nikada neće biti kraja teretu koji nosim iza sebe.“ Unatoč dugoj priči, autor drži korak; kupuje li brašno za Ranka ili ne može reći Radovanu da opet odlazi, uvijek ga diktira Markova napeta svijest. No, ako je sposoban za (kritičku) distancu od Adijevih i Acotovih autodestruktivnih ideja, sasvim nas nekontrolirano uvlači retrospektivnim promišljanjima, koja su nježno kalibrirana objašnjenja događaja u prošlom desetljeću, te aktualnim dijalozima s Rankom i Radovanom. ..) nastupa sam u svojoj glavi ako obrana popusti. Tko snižava. "
- (Maja Šučur, Dnevnik).
„Ako nas debi odvede na ljubljanske Fužine, koje promatramo kroz priču o Marku Đorđiću, sedamnaestogodišnjoj bosanskohercegovačkoj obitelji čiji se život počinje komplicirati kad ga trener zbog neprimjerenog ponašanja isključi iz košarkaške reprezentacije, imamo u novom romanu Đorđić koji se bavi istim, ali potpuno drugim Markom, koji je živio svoj život od trenutka kada smo ga vidjeli na željezničkoj stanici u Visokom. Prvi put otkad se preselio u Bosnu prije više od deset godina, vraća se u Fužine na neodređeno vrijeme, možda čak i zauvijek, ali roman više nije analiza života fužinskih čefura. Istina je da pripovjedač još uvijek isprepliće događaje sa svojim dojmovima o svakodnevnom životu u Fužinama i vrijednostima glavnih likova, ali Marko sada vidi širu sliku, što njegove uvide čini dubljima. I za kraj, Fužine više nisu ono što su bile. [...] Pa kad nam pokaže drugo lice Bosne, to lice koje navodno ne želimo vidjeti, nabujalu, perifernu Bosnu, koja također nestaje i koja se više nikada ne može zarobiti, čini se da to govori i o ovom prostoru, odnosno o prostoru Slovenije u koji se vratio, a u takvim trenucima Vojnovićevo majstorstvo doista pokazuje. Također u nekim dijalozima i u tome koliko dobro upravlja svojim likovima, i naravno u promjeni jezičnih registara (zanimljivo je, primjerice, koje poruke heroji govore na kojem jeziku). "
- (Gabriela Babnik, AirBeletrina).
»Đorđić se vraća svojevrsni je kompromis između duhovitog Čefurji rausa! i Vojnovićevu složeniju književnost, za koju je već dokazao da zna pisati, osobito romanom Figa. Ujedno, to je jedini mogući i najvjerniji nastavak Čefurovog rausa!. U drugačijem stilu, izrazito ambicioznijem ili s elementima političke korektnosti, nastavak ne bi uspio. "
- (Lara Paukovič, Mladina).
"Goran Vojnović uletio je u slovensku književnost poput komete i nastanio se u njoj kao stalna zvijezda."
- (Mitja Chander).
„Vojnović nam omogućuje ponovno okupljanje s Đorđićem uglavnom napuštenom upotrebom Čefura, a pritom ostaje pažljiv prema jezičnim posebnostima različitih generacija Čefura i njihovom humoru. U usporedbi s bilo kojim od njegovih prethodnih romana, on također izbjegava mnoge sentimentalne metafore; Ovaj put Marko radije svoj život radije uspoređuje s jednostavnim teretnim vlakom: „Nikada neće biti kraja teretu koji nosim iza sebe.“ Unatoč dugoj priči, autor drži korak; kupuje li brašno za Ranka ili ne može reći Radovanu da opet odlazi, uvijek ga diktira Markova napeta svijest. No, ako je sposoban za (kritičku) distancu od Adijevih i Acotovih autodestruktivnih ideja, sasvim nas nekontrolirano uvlači retrospektivnim promišljanjima, koja su nježno kalibrirana objašnjenja događaja u prošlom desetljeću, te aktualnim dijalozima s Rankom i Radovanom. ..) nastupa sam u svojoj glavi ako obrana popusti. Tko snižava. "
- (Maja Šučur, Dnevnik).
„Ako nas debi odvede na ljubljanske Fužine, koje promatramo kroz priču o Marku Đorđiću, sedamnaestogodišnjoj bosanskohercegovačkoj obitelji čiji se život počinje komplicirati kad ga trener zbog neprimjerenog ponašanja isključi iz košarkaške reprezentacije, imamo u novom romanu Đorđić koji se bavi istim, ali potpuno drugim Markom, koji je živio svoj život od trenutka kada smo ga vidjeli na željezničkoj stanici u Visokom. Prvi put otkad se preselio u Bosnu prije više od deset godina, vraća se u Fužine na neodređeno vrijeme, možda čak i zauvijek, ali roman više nije analiza života fužinskih čefura. Istina je da pripovjedač još uvijek isprepliće događaje sa svojim dojmovima o svakodnevnom životu u Fužinama i vrijednostima glavnih likova, ali Marko sada vidi širu sliku, što njegove uvide čini dubljima. I za kraj, Fužine više nisu ono što su bile. [...] Pa kad nam pokaže drugo lice Bosne, to lice koje navodno ne želimo vidjeti, nabujalu, perifernu Bosnu, koja također nestaje i koja se više nikada ne može zarobiti, čini se da to govori i o ovom prostoru, odnosno o prostoru Slovenije u koji se vratio, a u takvim trenucima Vojnovićevo majstorstvo doista pokazuje. Također u nekim dijalozima i u tome koliko dobro upravlja svojim likovima, i naravno u promjeni jezičnih registara (zanimljivo je, primjerice, koje poruke heroji govore na kojem jeziku). "
- (Gabriela Babnik, AirBeletrina).
»Đorđić se vraća svojevrsni je kompromis između duhovitog Čefurji rausa! i Vojnovićevu složeniju književnost, za koju je već dokazao da zna pisati, osobito romanom Figa. Ujedno, to je jedini mogući i najvjerniji nastavak Čefurovog rausa!. U drugačijem stilu, izrazito ambicioznijem ili s elementima političke korektnosti, nastavak ne bi uspio. "
- (Lara Paukovič, Mladina).
O autoru Goran Vojnović (1980.) autor je bestselera Čefurji raus!, Jugoslavija, moja zemlja i Figa, trostruki dobitnik nagrade Kresnik, dobitnik drugih slovenskih i međunarodnih nagrada, uključujući prestižnu književnu nagradu angelus (2020.). Vojnović je jedan od najpopularnijih slovenskih književnika, također redatelj, scenarist i kolumnist. Prvijenac Čefurji rausa! postao bestseler i uskoro doživio prijevod na mnoge strane jezike. Godine 2021. vraća se njegov nastavak Đorđić. Njegovi romani doživjeli su uspješne kazališne produkcije i ekranizacije.
.png)
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na Komentaru